среда, 14. мај 2008.

Monologican dijalog

Koji je dan danas?
Bilo koji... dan je stvarno isto sto i jedan zivot.
I jedan susret na kafi jeste isto sto i najduze zajednicko putovanje.
I jedna ja...jesam isto sto i milioni drugih.
Ali i ti si isto sto su i milioni drugih.
I rupa u koju upadas odblesak rupe u glavi.
I sjaj u tudjem oku odblesak sjaja u tvom.
Otkud znam koji je dan danas...
Danas je dan kada je u knjizi ispisan jos jedan list.
Danas je dan kada sam blize onom sto je blizu i dalje od onog sto je daleko.
Ko zna koliko je sati...
Ne vredi da mi govoris jer je to sto obelezava trenutak koji oslikava brojka vec proslost.
Kako sam?
Znam kako sam. Dobro sam.
Znam i kako si ti. Vidi se. Onako si kako ti se desava.
Gde sam?
E, to ne znam da ti kazem.
Gde god hoces...verovatno u par zemalja, par nekih sporadicnih secanja, u necijim mailovima, mozda cak i u necijem novcaniku. Mislim da verovatno upravo sedim sa nekim ko pise domaci.
Nisam ja otisla. Ti uvek odes.
Ili uvek posmislis da cu da odem i posaljes me daleko.
A verovatno i ja to isto pomislim za tebe.
I posaljem te. Daleko.
Sta mislim?
Reci cu ti...Mislim kako da udjem u san i za sobom zatvorim vrata. Ne ostavljajuci ih samo pritvorena za slucaj opasnosti i spasonosni beg u na korak iza sna.

Нема коментара: