уторак, 14. април 2009.

Greške, zbilja, ozbiljnost i uobrazilja

Muče me greške. Ko mi je kriv pa im to dopuštam. U trenutku ih preozbiljno shvatim i ustupim im tron sa kog gledam na svet, skliznuvši u kratkovidost. Možda mi se u glavi zamene pojmovi greha i greške, pa se uplašim, u veri svojoj neutemeljenoj - i tako im je isti koren, a greška ispadne kao mlada kći greha obolela od prve palatalizacije.
Prinudim se da sebi objasnim da je greh samo proizvod zloupotrebe čovekove slobode prema Bogu, kršenje normi i načela koja su u skladu sa prirodom te, otuda, se greška mora odvojiti od ove ozbiljne definicije i ublažiti opravdanjem trenutne bezglavosti i propraćenog pokajanja.
Mučeći se da iscrtam granicu (a granice su same po sebi opasan vid zabave) između slobodne volje i predodređenosti, pokušavajući da se predam i poverujem da nismo mi ti koji delaju tj. da u maloj meri u kojoj to jesmo, barem očistim glavu od prljavih misli i doprinesem tamo nekom zamišljenom planetarnom nivou harmoničnosti, na koji smo svi prikopčani i kvarimo ga ili ga popravljamo, malo po malo, napravim grešku, ispred koje sednem i gledam je, ne verujući.
Nije da tražim opravdanja, nego me zaintrigira njena pojava i dalji razvoj dešavanja koji ona za sobom povlači i trenutak spoznaje do kog doprem samo ako ostanem hladne glave, te dođem do zaključka da je greška našla svoje mesto u pravom trenutku, na pravom mestu, pomerajući moj fokus i vraćajući me u prepuštanje. U veru u nedelovanje. U odsustvo napora. Ko zna kad sam je naručila... a u neznanju isporuku nisam prepoznala.
Greška nije greh... Iako su rođaci. Greh je opasan stanar i glavni mučitelj duše. Kamen spoticanja zdravog čoveka i gorak začin u društvenoj supici.
Verući se po faltama vela stvarnosti, ostaje mi samo da se molim da greške tuđe ne sudim a da mi sopstvene ne pregreju glavu... I tako me je već dosta puta potkačila instant karma.
A svaka greška drugačije izgleda kroz prizmu vremena i iskustva.

петак, 10. април 2009.

Trening mudrost gradi

Sve je apsolutno relativno. U isto vreme spolja klimavo, labavo, nestabilno a čvrsto, nepromenljivo, možda samo savitljivo, iznutra. Da ne kažem zapisano. Da ne kažem tačno onako kako treba. Ispašću sujeverna..
Koliko god vulgarno izgledala, moja predstava je krajnje naivna: čini mi se da je život veliki kondom navučen na uskovitlanu masu energije. Da smo mi, takođe, pokretna gustina izdvojena od ostalih samo tim kondomom (kod ljudi) zvanim koža, slepljenim sa Majkom Zemljom. I ne možemo iz njega napolje. Osim ako nemamo sreću da nam zarađena mrva svesti u tom šetajućem a zarobljenom organu ne ejakulira i doživimo blaženstvo.
Zalepljene su nam oči, duboko su nam urezana čula, te smo slabo sposobni da ukapiramo ko smo i šta smo ispod gumenastog omotača. Robovi misli, koje jedva naučimo da krotimo ne bismo li ropstvo okrenuli u svoju korist, patimo od preplavljujućih emotivnih zemljotresa. Šibaju nas uticaji s polja, htenja iznutra, bivstvovanje nam se svelo na spoljašnji omotač, dok ona uskovitlana masa iznutra podrhtava želeći da se stopi sa svojim ostalim, naizgled odvojenim, tužnim parčićima i ponovo postane jedno - vir harmoničnog haosa. Večiti ples.
I, onda, te misli... U datom trenutku ti nisu prijatelji. A živite zajedno gurajući se unutar kondoma. I sve bi da ih raspustiš, otreseš sa sebe, oduvaš sa ramena, a ne znaš kako! Hoću da mislim o lepom, a glava ključa. Hoću da se opustim, a ramena su vekovima ukočena. Treniranju misli nikad kraja... Zapitam se, na koju sam se to sklpoku prikopčala nekad (na početku vremena) i povukla toliko pogrešne struje?
Sreća u nesreći je što ne vidim jednodimenzionalno. Što se nežni talas blaženstva na tren prikaže, iako kratkotrajan barem pristupačan. Što polako shvatam da su nas na napor navikli drugi i da nas samo on odvaja od mira. A strah može biti mudra učiteljica. Ako ne pobegnemo uplašeni. I tunelima mračnog raspoloženja je ograničena kilometraža.
Više se ne plašim pucanja kondoma.