петак, 4. децембар 2009.

Maštaonica

Život u decembru posivi. Bilo bi mi milije da pobeli, ali je ovo globalno zagrevanje očito podgrejalo i belu boju za koju nijansu. Iako ni siva nije ništa specijalno toplija. Čini mi se, čak, da je snežna zima nekad toplija od one ogoljene, bezbojne. I jeste. Sneg pada kad je temperatura iznad nule koliko se sećam. Sada nije hladno... samo je sivo.
Zanimljivo je koliko spoljašnje utiče na unutrašnje. Ta veza klimatskih uslova i raspoloženja. Kakva razlika u mentalitetu juga i severa. Španaca i Danaca. No, ne ubrajajmo one koji su ovladali svojim raspoloženjem. Nisam u toj grupi. Još uvek treniram produktivnost. I još štošta.
Leto je, nekako, stvoreno za lenstvovanje. Visoke temperature mi dobro stoje na plaži, uz vodu. Kada me okruži hladniji vazduh, postajem mnogo vrednija. Ništa lepše od olujnog dana koji grebucka po ugrejanom oknu i ne može mi ništa. Osim da pobudi inspiraciju. Nekoga utuče.
Baš zato pišem o ovome. Što sivilo ne mora da utuče. Ljudi se žale na kolotečinu. Jednoličnost. Kolotečina je stanje u kom želimo nešto da promenimo a ne možemo. Jer ukoliko su nam dani slični a mi u njima uživamo, nema mesta kukanju. Niti tako ružnoj reči. Kolotečina. Žabokrečina. Kretenčina. Ovaj sufiks 'čina' ima prilični snagu. Iako ne i istu ulogu u pomenutim rečima, samo me asociralo jedno na drugo ;) ...
Elem. Stara dobra boljka današnjeg doba, svi bi nešto da menjaju a misle da ne mogu. A želja za promenom u kandžama nemoći vodi ka sigurnoj patnji. Masu ljudi od saveta 'sve je to u glavi' boli ista.
Zato bi trebalo svakodnevno odvojiti malo vremena za maštanje. Ili, otvoriti Maštaonicu, kafić, sobu, klub, šta god, gde bi svako morao ili mogao da odmašta koji sat.
Da zamišlja, kiti, boji, macka, licka svoj svet. Da sebi dočara kakvo je vreme u tuđim glavama. U glavi deteta, bake, šalteruše.
Možda kroz tuđu glavu shvatimo da je i ona sebi centar sveta. I ona još otuđenija je sebi centar. I ona nama najdalja je svoj centar. I iz tih glava istina izgleda mnogo drugačije. I ja nisam ista ja, niti iko isti neko.
Možda bi se tako stvarnost više poštovala. I svaki dan, Sličan jučerašnjem, premda ni nalik.
Ovako, bez mašte, možemo samo da izmišljamo ružne reči. Tipa: kolotečina...
Ma ni dosada ne postoji. Aa.