субота, 4. септембар 2010.
уторак, 31. август 2010.
Novi snovi
Preksinoć sam sanjala neki napušteni grad. Na vrh brda. Ne znam zašto smo po istom bazali. Ne znam ni ko smo bili 'mi'. Ambijent je bio blago zastrašujući i ne sećam se zašto privlačan. Videli smo nešto lepo u tom kršu. Malo niže se nalazilo vrlo čudno selo. Ne sećam se zašto je izazivalo čuđenje. Niti što nas je podilazila jeza od stanovnika. Sećam se samo bilborda na kom je bila uspravna figura crnog čoveka - da li sprženog ili samo crnca, na čijoj glavi je u turskom sedu sedela 3 puta manja žena, blaženog izraza lica. Pisalo je: učinila sam lošu karmu i dobila mrtvog muža. Mi smo shvatili (!?) da na taj način drže ljude pod kontrolom, da čine samo dobro.
E, sinoć sam sanjala nešto sjajno: nekako se obreh na Mesecu. Kad tamo, ljudi oru, sade, može da se diše bez boca, nailazim na divno zasađeno cveće u raznim bojama. Razmišljam: ' Koja budalaština od priče da ovde nema života.' Ljudi ga već uveliko naseljavaju. Pri tom se do Meseca stiže preko vode. Plovi se. Razmišljam u snu: ' U kakvim smo zabludama'. Gliseri sa Zemlje jure gore...
E, sinoć sam sanjala nešto sjajno: nekako se obreh na Mesecu. Kad tamo, ljudi oru, sade, može da se diše bez boca, nailazim na divno zasađeno cveće u raznim bojama. Razmišljam: ' Koja budalaština od priče da ovde nema života.' Ljudi ga već uveliko naseljavaju. Pri tom se do Meseca stiže preko vode. Plovi se. Razmišljam u snu: ' U kakvim smo zabludama'. Gliseri sa Zemlje jure gore...
понедељак, 19. јул 2010.
Iz malog u veliko
Zanimljivo je koliko primećujemo loše i zanemarujemo dobro. Tačnije, mislimo da se to dobro podrazumeva, te mu ne pridajemo važnost. I tako svaki dan. Pretvarajući male stvari u velike, male zaborave u velika zapostavljanja, male lenjosti u velike nemogućnosti i tako dalje...
Eto, na primer, događaja koji me je na ovo podsetio: uhvatiše me danas tri talasa štucanja. U prvom talasu mi je bilo smešno, jer se ne sećam kada sam poslednji put štucala i ne okrenuvši se za sećanjem, prestalo je. Drugi talas me je uhvatio u nezgodnoj situaciji, pokušavala sam da sprečim, trajalo je duže od lanca neuspešnih pokušaja da prestane, malo me nerviralo a onda, ponovo, ne primetivši, nestade. Treći put me je već malčice zabrinulo, zabolelo, ali i ponukalo da se setim kako je protekla dva puta prestajalo, no bezuspešno. Primoralo me je da tražim način da ga prekinem ali i da hvatam taj neuhvatljivi tren kada nestaje i kada ga briše zaborav. Interesantno je što ni u jednom talasu nisam primetila kada je prestalo. Satima kasnije. To jest do sledećeg.
Naravno, nisam uhvatila trenutak. Prestalo je, ne znam kad. Niti kako. Pijenje vode naopačke nije upalilo.
Podstaklo me je da razmislim o tome koliko smo, u tim trenucima kada nam nešto jako smeta, skoncentrisani da to promenimo i koliko smo nemarni kada uspemo i kada realnost bez te smetnje postaje, ne olakšanje, nego neka osrednja ravan koja se kao takva podrazumeva. Nezahvalnost i pospanost u paketu.
Isto se desi sa glavoboljom, koja je centar našeg sveta dok traje i koju ne primetimo kad ode, niti proslavimo momenat olakšanja. Isto se dešava na mnogim životnim planovima.
Preskakanje u bolje briše sve stepenike koji su nas dotle doveli, zbog čega tonemo u dubok san iz kog se ne vidi divna stvarnost u kojoj smo bogataši jer smo siti, presrećni jer se krećemo i sve ono što nam zvuči patetično u mrzovoljnom slepilu...
Eto, na primer, događaja koji me je na ovo podsetio: uhvatiše me danas tri talasa štucanja. U prvom talasu mi je bilo smešno, jer se ne sećam kada sam poslednji put štucala i ne okrenuvši se za sećanjem, prestalo je. Drugi talas me je uhvatio u nezgodnoj situaciji, pokušavala sam da sprečim, trajalo je duže od lanca neuspešnih pokušaja da prestane, malo me nerviralo a onda, ponovo, ne primetivši, nestade. Treći put me je već malčice zabrinulo, zabolelo, ali i ponukalo da se setim kako je protekla dva puta prestajalo, no bezuspešno. Primoralo me je da tražim način da ga prekinem ali i da hvatam taj neuhvatljivi tren kada nestaje i kada ga briše zaborav. Interesantno je što ni u jednom talasu nisam primetila kada je prestalo. Satima kasnije. To jest do sledećeg.
Naravno, nisam uhvatila trenutak. Prestalo je, ne znam kad. Niti kako. Pijenje vode naopačke nije upalilo.
Podstaklo me je da razmislim o tome koliko smo, u tim trenucima kada nam nešto jako smeta, skoncentrisani da to promenimo i koliko smo nemarni kada uspemo i kada realnost bez te smetnje postaje, ne olakšanje, nego neka osrednja ravan koja se kao takva podrazumeva. Nezahvalnost i pospanost u paketu.
Isto se desi sa glavoboljom, koja je centar našeg sveta dok traje i koju ne primetimo kad ode, niti proslavimo momenat olakšanja. Isto se dešava na mnogim životnim planovima.
Preskakanje u bolje briše sve stepenike koji su nas dotle doveli, zbog čega tonemo u dubok san iz kog se ne vidi divna stvarnost u kojoj smo bogataši jer smo siti, presrećni jer se krećemo i sve ono što nam zvuči patetično u mrzovoljnom slepilu...
петак, 4. јун 2010.
Potreba za konstruktivnim
Ispadne da se radi o nekoj hrpi novih brojki, drugačijih od prošlih, od onih kada sam poslednji put pisala. Datumi, vreme... Smenjuju se brojevi, oduzimaju se i dodaju, čak uspevaju da stvore i neku brigu u glavi zbog munjevitog menjanja, neki pritisak. Izmišljotina...
Ali, ne, ovog puta ću samo lenjo odmahnuti glavom. Neću im dopustiti da me umore.
Dakle, sedoh da pišem, jer mi se učini da se nagomilalo nekih pobrkanih utisaka, slika, koje bih pisanjem rasvetlila, ali se dogodi sledeće: prebučna svirka u blizini. Dekoncentriše. Dovoljno da ne čujem jasno sopstvenu misao. Izgleda da nije tako blizu površine. Moj problem.
Izgleda da se u osnovi o tome radi: svi mi jesmo priključeni na neki isti izvor, ali nema svako jednaku moć da čuje i iščeprka ono što se na izvoru talasa. Otuda oni sa izoštrenijim čulima donose jasnije slike, i obratno.
Pitam se, zaista, gde spava inspiracija? Gde živi? Nikada isto dodirljiva, nikada jednako vatrena, uvek neočekivana, nova. Teče kroz svoje kanale.
Možda se na kraju samo jednostavno radi o uvežbavanju leve strane mozga, a možda o sposobnosti prepuštanja...
Meni se piše, ali me je ovaj punk festival ispred zgrade potpuno poremetio...
Bar ću prevesti nešto, da nisam ušla u prostor vaših glava zabadava:
Naiđoh na izazov izvesnog Will Bowena koji se sastoji iz sledeće mentalne dijete : treba provesti 21 dan, ne žaleći se, ne kritikujući (osim ako nije konstruktivno i druga strana može dato poboljšati i osim ako nije reakcija na povređenost), ne ogovarajući. Dopušteno je mentalno primetiti situaciju na koju bi se požalili ali je ne izgovoriti. Pa čak ni činjenicu da vas boli glava.
Smatra se da žalba čini samo da se osećamo još gore. Nasuprot žaljenju, pokušati proći kroz dan zahvaljujujći se.
Ukoliko se posle nekoliko uspešnih dana požalimo, treba čitav pokus pokušati iz početka.
Smatra se da je 21 dan nužan da bi se stvorila navika.
Evo, ja krećem od sutra. Znači od 5. juna....pa da vidimo kuda će odvesti.
:))
Ali, ne, ovog puta ću samo lenjo odmahnuti glavom. Neću im dopustiti da me umore.
Dakle, sedoh da pišem, jer mi se učini da se nagomilalo nekih pobrkanih utisaka, slika, koje bih pisanjem rasvetlila, ali se dogodi sledeće: prebučna svirka u blizini. Dekoncentriše. Dovoljno da ne čujem jasno sopstvenu misao. Izgleda da nije tako blizu površine. Moj problem.
Izgleda da se u osnovi o tome radi: svi mi jesmo priključeni na neki isti izvor, ali nema svako jednaku moć da čuje i iščeprka ono što se na izvoru talasa. Otuda oni sa izoštrenijim čulima donose jasnije slike, i obratno.
Pitam se, zaista, gde spava inspiracija? Gde živi? Nikada isto dodirljiva, nikada jednako vatrena, uvek neočekivana, nova. Teče kroz svoje kanale.
Možda se na kraju samo jednostavno radi o uvežbavanju leve strane mozga, a možda o sposobnosti prepuštanja...
Meni se piše, ali me je ovaj punk festival ispred zgrade potpuno poremetio...
Bar ću prevesti nešto, da nisam ušla u prostor vaših glava zabadava:
Naiđoh na izazov izvesnog Will Bowena koji se sastoji iz sledeće mentalne dijete : treba provesti 21 dan, ne žaleći se, ne kritikujući (osim ako nije konstruktivno i druga strana može dato poboljšati i osim ako nije reakcija na povređenost), ne ogovarajući. Dopušteno je mentalno primetiti situaciju na koju bi se požalili ali je ne izgovoriti. Pa čak ni činjenicu da vas boli glava.
Smatra se da žalba čini samo da se osećamo još gore. Nasuprot žaljenju, pokušati proći kroz dan zahvaljujujći se.
Ukoliko se posle nekoliko uspešnih dana požalimo, treba čitav pokus pokušati iz početka.
Smatra se da je 21 dan nužan da bi se stvorila navika.
Evo, ja krećem od sutra. Znači od 5. juna....pa da vidimo kuda će odvesti.
:))
четвртак, 18. март 2010.
Želja
Ja bih da...
... da se, kad udahnem, onaj unutrašnji deo mene, koji misli da je nevidljiv i kožom ograđen, sa užitkom prostre po svom tom prostoru, za koji misli da je njegov, da se protegne kao ujutru, posle dobrog spavanja, ispunivši svaki komad svog prostora do granica sa spoljnim svetom, da me popuni ne ostavljajući mesta ni jednoj rupi koja bi zjapila gladna širenja i sita praznine, da se, to unutrašnje ja, onako dobro izvali u telu u kom putuje, da budno miruje i spokojno bdi.
... a da, kad izdahnem, ovo spoljašnje ja opusti svaki zgrčen mišić, posebno one zaboravljene, nehotice zgužvane, da pri svakom pokretu glatko zapliva kroz prostor koji mu je dom, da mu svaki pokret bude ples uz muziku življenja, da ga vazduh i kretanje masiraju, da ga lakoća nikada ne izneveri, da, ne plašeći se vremena, druguje sa prostorom i da pliva, i da pliva... i uživa.
... da svako ovo oseti bar jednom, a onda da poželi da to oseti i drugi put, potom, opijeno, da to prizove i treći put, dok se osećaj ne rascveta u trajnost, koju kasnije treba samo redovno zalivati...
Nisu li nam najlepši poklon oni koji tako iskreno udobno sede u sebi?...
... da se, kad udahnem, onaj unutrašnji deo mene, koji misli da je nevidljiv i kožom ograđen, sa užitkom prostre po svom tom prostoru, za koji misli da je njegov, da se protegne kao ujutru, posle dobrog spavanja, ispunivši svaki komad svog prostora do granica sa spoljnim svetom, da me popuni ne ostavljajući mesta ni jednoj rupi koja bi zjapila gladna širenja i sita praznine, da se, to unutrašnje ja, onako dobro izvali u telu u kom putuje, da budno miruje i spokojno bdi.
... a da, kad izdahnem, ovo spoljašnje ja opusti svaki zgrčen mišić, posebno one zaboravljene, nehotice zgužvane, da pri svakom pokretu glatko zapliva kroz prostor koji mu je dom, da mu svaki pokret bude ples uz muziku življenja, da ga vazduh i kretanje masiraju, da ga lakoća nikada ne izneveri, da, ne plašeći se vremena, druguje sa prostorom i da pliva, i da pliva... i uživa.
... da svako ovo oseti bar jednom, a onda da poželi da to oseti i drugi put, potom, opijeno, da to prizove i treći put, dok se osećaj ne rascveta u trajnost, koju kasnije treba samo redovno zalivati...
Nisu li nam najlepši poklon oni koji tako iskreno udobno sede u sebi?...
петак, 4. децембар 2009.
Maštaonica
Život u decembru posivi. Bilo bi mi milije da pobeli, ali je ovo globalno zagrevanje očito podgrejalo i belu boju za koju nijansu. Iako ni siva nije ništa specijalno toplija. Čini mi se, čak, da je snežna zima nekad toplija od one ogoljene, bezbojne. I jeste. Sneg pada kad je temperatura iznad nule koliko se sećam. Sada nije hladno... samo je sivo.
Zanimljivo je koliko spoljašnje utiče na unutrašnje. Ta veza klimatskih uslova i raspoloženja. Kakva razlika u mentalitetu juga i severa. Španaca i Danaca. No, ne ubrajajmo one koji su ovladali svojim raspoloženjem. Nisam u toj grupi. Još uvek treniram produktivnost. I još štošta.
Leto je, nekako, stvoreno za lenstvovanje. Visoke temperature mi dobro stoje na plaži, uz vodu. Kada me okruži hladniji vazduh, postajem mnogo vrednija. Ništa lepše od olujnog dana koji grebucka po ugrejanom oknu i ne može mi ništa. Osim da pobudi inspiraciju. Nekoga utuče.
Baš zato pišem o ovome. Što sivilo ne mora da utuče. Ljudi se žale na kolotečinu. Jednoličnost. Kolotečina je stanje u kom želimo nešto da promenimo a ne možemo. Jer ukoliko su nam dani slični a mi u njima uživamo, nema mesta kukanju. Niti tako ružnoj reči. Kolotečina. Žabokrečina. Kretenčina. Ovaj sufiks 'čina' ima prilični snagu. Iako ne i istu ulogu u pomenutim rečima, samo me asociralo jedno na drugo ;) ...
Elem. Stara dobra boljka današnjeg doba, svi bi nešto da menjaju a misle da ne mogu. A želja za promenom u kandžama nemoći vodi ka sigurnoj patnji. Masu ljudi od saveta 'sve je to u glavi' boli ista.
Zato bi trebalo svakodnevno odvojiti malo vremena za maštanje. Ili, otvoriti Maštaonicu, kafić, sobu, klub, šta god, gde bi svako morao ili mogao da odmašta koji sat.
Da zamišlja, kiti, boji, macka, licka svoj svet. Da sebi dočara kakvo je vreme u tuđim glavama. U glavi deteta, bake, šalteruše.
Možda kroz tuđu glavu shvatimo da je i ona sebi centar sveta. I ona još otuđenija je sebi centar. I ona nama najdalja je svoj centar. I iz tih glava istina izgleda mnogo drugačije. I ja nisam ista ja, niti iko isti neko.
Možda bi se tako stvarnost više poštovala. I svaki dan, Sličan jučerašnjem, premda ni nalik.
Ovako, bez mašte, možemo samo da izmišljamo ružne reči. Tipa: kolotečina...
Ma ni dosada ne postoji. Aa.
Zanimljivo je koliko spoljašnje utiče na unutrašnje. Ta veza klimatskih uslova i raspoloženja. Kakva razlika u mentalitetu juga i severa. Španaca i Danaca. No, ne ubrajajmo one koji su ovladali svojim raspoloženjem. Nisam u toj grupi. Još uvek treniram produktivnost. I još štošta.
Leto je, nekako, stvoreno za lenstvovanje. Visoke temperature mi dobro stoje na plaži, uz vodu. Kada me okruži hladniji vazduh, postajem mnogo vrednija. Ništa lepše od olujnog dana koji grebucka po ugrejanom oknu i ne može mi ništa. Osim da pobudi inspiraciju. Nekoga utuče.
Baš zato pišem o ovome. Što sivilo ne mora da utuče. Ljudi se žale na kolotečinu. Jednoličnost. Kolotečina je stanje u kom želimo nešto da promenimo a ne možemo. Jer ukoliko su nam dani slični a mi u njima uživamo, nema mesta kukanju. Niti tako ružnoj reči. Kolotečina. Žabokrečina. Kretenčina. Ovaj sufiks 'čina' ima prilični snagu. Iako ne i istu ulogu u pomenutim rečima, samo me asociralo jedno na drugo ;) ...
Elem. Stara dobra boljka današnjeg doba, svi bi nešto da menjaju a misle da ne mogu. A želja za promenom u kandžama nemoći vodi ka sigurnoj patnji. Masu ljudi od saveta 'sve je to u glavi' boli ista.
Zato bi trebalo svakodnevno odvojiti malo vremena za maštanje. Ili, otvoriti Maštaonicu, kafić, sobu, klub, šta god, gde bi svako morao ili mogao da odmašta koji sat.
Da zamišlja, kiti, boji, macka, licka svoj svet. Da sebi dočara kakvo je vreme u tuđim glavama. U glavi deteta, bake, šalteruše.
Možda kroz tuđu glavu shvatimo da je i ona sebi centar sveta. I ona još otuđenija je sebi centar. I ona nama najdalja je svoj centar. I iz tih glava istina izgleda mnogo drugačije. I ja nisam ista ja, niti iko isti neko.
Možda bi se tako stvarnost više poštovala. I svaki dan, Sličan jučerašnjem, premda ni nalik.
Ovako, bez mašte, možemo samo da izmišljamo ružne reči. Tipa: kolotečina...
Ma ni dosada ne postoji. Aa.
уторак, 10. новембар 2009.
Misli
Kažu da treba svakog dana doći malo kod sebe. Meni je to najlakše kroz pisanje. Slova polepe misli po papiru. Da ne kažem ekranu, jer papiri, nažalost, polako ispadaju iz igre. Koliko god ih volela, više volim šume. Dakle, slova porobe misli, uobliče ih i onda, lepo, možeš da vidiš šta misliš. Kada samo mislim, razmišljam, nekako me taj vrtlog neobuzdanih rečenica razbaca po sobi. I što se više koncentrišem na to o čemu mislim ili ono čemu bih da mislim, proces mišljenja počne da buči i, na kraju, više ne čujem svoje misli. Tako da mi je lakše gledati sopstvene misli pišući, nego slušati ih misleći.
Eto, mislim ti ja danas nešto o mislima. Nema osobe koja ne misli. Uvek su me nervirali oni, koji su na pitanje 'o čemu razmišljaš?' odgovarali :'niočemu.' Kako je moguće ne razmišljati? , usledilo bi moje pitanje. Treba mi recept za to... Uvek su me oduševljavali oni, koji su uspevali da uhvate tok svojih misli i isprate te fascinante skokove asocija. Na taj način možemo da uhvatimo one pokvarene, ubuđale misli koje nas nagone na pogrešna zaključivanja. A, ogrćući se tim maslinasto-sivkastim učmalim mislima, oblikujemo svoju maslinasto-sivkastu stvarnost. Te se zaglibimo u problemu i uhvatimo se kako kupujemo hipnotišuće knjige koje ponavljaju: think happy thoughts, think happy thoughts!
Treba negovati svoje misli. Kod većine nas su vrlo krhke, sklone prehladama. Lako zakače grip. Teško se leče. Od bolesnih misli može i da se umre. Ozbiljno. Mogu da zaraze telo. Mogu, čak, da zaraze okolinu.
Treba ih prevaspitavati kad se obezobraze, buditi kad se uspavaju, maziti kad su tužne i krotiti kad podivljaju.
Mi smo naše misli. Verovatno i obratno, ali to nam je teže da prihvatimo. Kažu da postajemo ono što mislimo.
Zamišljam ih kao omotače oko zemlje. Omotače raznih vrsta. Oni kompaktniji, puniji misli, jače boje naše živote. Zamišljam da treba pomoći onom zlatno-žutom omotaču da slobodnije zasija, treba mu slati svetle, nasmejane, sigurne i zdrave misli. Stara komunistička: zajedno smo jači.
Eto, ispade priča. A samo sam htela da svratim kod sebe na kafu da vidim kako sam, šta radim...
Eto, mislim ti ja danas nešto o mislima. Nema osobe koja ne misli. Uvek su me nervirali oni, koji su na pitanje 'o čemu razmišljaš?' odgovarali :'niočemu.' Kako je moguće ne razmišljati? , usledilo bi moje pitanje. Treba mi recept za to... Uvek su me oduševljavali oni, koji su uspevali da uhvate tok svojih misli i isprate te fascinante skokove asocija. Na taj način možemo da uhvatimo one pokvarene, ubuđale misli koje nas nagone na pogrešna zaključivanja. A, ogrćući se tim maslinasto-sivkastim učmalim mislima, oblikujemo svoju maslinasto-sivkastu stvarnost. Te se zaglibimo u problemu i uhvatimo se kako kupujemo hipnotišuće knjige koje ponavljaju: think happy thoughts, think happy thoughts!
Treba negovati svoje misli. Kod većine nas su vrlo krhke, sklone prehladama. Lako zakače grip. Teško se leče. Od bolesnih misli može i da se umre. Ozbiljno. Mogu da zaraze telo. Mogu, čak, da zaraze okolinu.
Treba ih prevaspitavati kad se obezobraze, buditi kad se uspavaju, maziti kad su tužne i krotiti kad podivljaju.
Mi smo naše misli. Verovatno i obratno, ali to nam je teže da prihvatimo. Kažu da postajemo ono što mislimo.
Zamišljam ih kao omotače oko zemlje. Omotače raznih vrsta. Oni kompaktniji, puniji misli, jače boje naše živote. Zamišljam da treba pomoći onom zlatno-žutom omotaču da slobodnije zasija, treba mu slati svetle, nasmejane, sigurne i zdrave misli. Stara komunistička: zajedno smo jači.
Eto, ispade priča. A samo sam htela da svratim kod sebe na kafu da vidim kako sam, šta radim...
Пријавите се на:
Постови (Atom)